XXV. (A)
Gledala sam u to stvorenje, manje od pola metra, kako velikim očima znatiželjno promatra svijet oko sebe. Ne mogu vjerovati da sam ikad mislila da ne želim biti majka. Ili da neću biti dobra. Sve je došlo tako nevjerojatno prirodno. Max je star već 2 tjedna, a stvari se, nakon preranog rođenja, konačno smiruju. Ovo je 2. noć koju provodimo u vlastitom domu. Nakon što su me onda odveli na hitnu, uskoro su me prebacili u privatnu kliniku koju smo Tom i ja odavno izabrali jer nas je oduševila. Porod je bio dug. Bilo je iscrpljujuće i osjećala sam se užasno usamljenom, iako je Kety bila sa mnom. Nedugo nakon što su potvrdili trudove, Kety je nazvala Toma i oni su se odmah pokupili iz Londona šokirajući čitavu javnost. Užasno sam se bojala jer sam trebala roditi tek za 7 tjedana, ali sve je prošlo u redu jer je Max bio relativno velika, snažna i razvijena beba. Tom i Bill su došli otprilike sat vremena nakon Maxovog rođenja. Bili su izvan sebe od brige, iako smo im javili da je sve u redu. Tom je prvo provjerio jesam li ja u redu, a onda je otišao vidjeti svoga sina. Nakon što ga je uzeo u naručje, došao je kod mene i rekao: "Diana, mi smo roditelji". Nakon toga me poljubio, a onda smo oboje počeli plakati od sreće i siline osjećaja koji su se gomilali u nama više od godine dana. Više mi nije bilo bitno to što imam 17 godina, što sam postala javna osoba ni kriva ni dužna, što je otac mog djeteta velika zvijezda... Ništa. Samo to malo biće u mojim rukama je bilo bitno. Nisam mogla, a još ne mogu, vjerovati da sam u 17 godina života uspjela naći ljubav svog života, jer to Tom definitivno je, i roditi drugu ljubav. I bilo je tako čudno. Voljela sam svog sina i prije, naravno da jesam kad sam ga poznavala 7 mjeseci, ali kad sam sada vidjela mislila sam da će mi srce puknuti od ljubavi prema njemu. Imam takvu potrebu zaštiti ga od svega, od svih. Bill i Kety su dosta dugo cmizdrili u kutu i uslikali mali milijun slika. 12 dana smo ostali u bolnici jer je Max imao žuticu, što nije ništa neobično za bebe, ali naravno da nikom nije bilo svejedno. U ova 2 dana, Kety je dolazila svaka 2h kako bi gledala svog nećaka i totalno je poludjela za njim. Ona i Bill ga viđaju češće od nas. Telefon ne prestaje zvoniti. Stalno nam nekakva rodbina čestita, a ponude za fotografiranje bebe su sve veće. Baš kad sam završila veoma neugodan razgovor s jednom novinarkom o tome kako ne želim prodati svoje dijete, Tom me pozvao u kuhinju. Sjedio je na stolici i igrao se s jednim dreadom koji mu je padao preko lica. Namjestio je pirs, pogledao me u oči i rekao da bismo trebali nešto raspraviti. Zbunjeno sam gledala, a onda se nasmiješio. "Sad kad se Max rodio, shvatio sam nešta. Glazba me uopće više ne ispunjava kao prije. Sva ta pozornost, totalno je bezveze. Svi nam govore šta trebamo raditi i kako bi pjesme trebale zvučiti, a to je teško sranje. Zaradili smo, a i još zarađujemo, dovoljno da nas troje budemo dobro zbrinuti do kraja života, da priuštimo Maxu fakultet. Novaca stvarno imamo. Zato bih ja, ako se ti slažeš, ostali u bendu se slažu, napravio pauzu od min. par mjeseci, čisto dok se ne sredimo kao bend i dok je Max tako mal." Iako bi svaka cura na to vrisnula od sreće, pogledala sam ga i shvatila nešta. Da veliku većinu laže i da se zbog mene odriče svog sna. Ne želim to. Bila sam potpuno zbunjena.
dee
XXIV. (B)
Danas ću prespavati kod Dee. Još jutros sam došla kod Toma i Dee u stan, praktički živim tamo. Tom je letio po stanu i skupljao svoje majice i molio me da ih opeglam, a ja sam se pravila da ga ne čujem. Mrzim kućanske poslove! Oboje smo pomalo izbjegavali Dee, koja je nadureno sjedila u kuhinji i jela sve na što bi naišla, jer je čitav dan živčana što ne stane više ni u koje traperice i ima samo jednu majicu koja joj prekriva trbuh. I sada smo mi svi krivi zbog toga. Prošli mjesec joj je doktor rekao da je premalo dobila na težini pa je počela neumjereno jesti. Onda joj je prošli tjedan rekao da je dosegla težinu koju bi trebala imati na dan poroda, a ne u sedmom mjesecu trudnoće. I tako je Dee počela držati dijetu. U sedmom mjesecu!! Sada nas stalno ispituje vidi li se da je omršavila išta, a mi joj moramo lagati da da. Tom joj je, prvi put kad ga je pitala, rekao da se ništa ne vidi jer dijete raste pa tako i stomak i da ne može odjednom omršaviti. Tu večer je spavao na kauču. Ona je još uvijek zabrinuta zbog djeteta, iako tvrdi da nije ali preda mnom ne može ništa sakriti. Ja sam, naprotiv, užasno sretna! Jedva čekam tog bebača.
Dečki danas odlaze u London jer je sutra dodjela nagrada MTV EMAs, svi se nadamo da će nešto osvojiti. Diana i ja ih nećemo pratiti na aerodrom nego će Bill pokupiti Toma da se može pozdraviti sa mnom.
Nakon što je Tom uspio spakirati kofer i pojesti jabuku koju je sakrio od Dee, pozvonio je Bill i ušao u boravak. Pokušao je oraspoložiti Dee pokojim komplimentom, no nakon što nije uspio, zaključili su da je vrijeme za polazak. Jedan veliki poljubac, pokoja pusica, njegova ruka na mojoj guzici i Bill je već bio u autu. A Tom je još uvijek grlio svoju trudnu curu, milovao ju po stomaku dok mu je ona prijetila da će mu odrezati muškost ako ju prevari. Uobičajeni ritual. Napokon su otišli pa smo se ja i moja seka mogle baciti na ženske razgovore. Mali Max je sve više i više udarao nogama pa je vidno iscrpljena Dee ubrzo otišla spavati, a ja sam ostala gledati tv. Dee se cijelu noć vrtila po krevetu pa sam se ja odlučila oko 3 ujutro preseliti na kauč. I kada sam se ustala i počela šuljati iz sobe vidjela sam da se ona grči i da joj se blijedo lice znoji. "Ej, jesi dobro? Otvori oči!" rekla sam joj. "Dobro sam. Dobro sam, zbilja. Nije to ništa. Kety, molim te, nemoj nikome reći. On je samo malo živahan." prošaptala je ona. "Jesi ti normalna? Pa ti moraš u bolnicu!" jako sam se uspaničila i počela sam vikati. Zgrabila sam mobitel i nazvala mamu. Ona je dojurila što brže mogla da nas prebaci u bolnicu, Nismo htjeli zvati hitnu jer bi onda došlo i milijun novinara i paparazza. Zajedno smo otpremile Dee do auta, a ona je stalno ponavljala da su trudovi vjerojatno lažni iako su bili sve češći i sve jači. Cijelim putem je šutila i trpila, a kada smo stigli pred bolnicu samo je tiho rekla: "Bojim se."
Kety
XXIV. (A)
Naslonjena, buljila sam kroz prozor. Uopće nisam sigurna u što sam gledala. Svoj zabrinuti odraz? Umorno sam se izvalila u fotelju i pustila da me to pitanje opet zaokupi. "Je li to bila dobra odluka?" Koliko sam se to samo puta pitala zadnjih par mjeseci...Prošlo je 5 mjeseci. 5 mjeseci od razgovora koji mi je promjenio život. A i njemu. 5 jebenih mjeseci otkada smo se složili oko toga što je najbolje. Ili što se tada činilo najbolje. Još samo malo i onda ćemo stvarno biti prava mala obitelj. Mi ćemo se brinuti o tom malom biću. Ako u nešto nisam sigurna, to je hoćemo li biti dobri roditelji. Pogotovo uz svu tu medijsku prašinu koju smo digli. Zadnja 2 mjeseca sam zatočena u ovom stanu. Našem stanu. Gdje smo samo ti i ja i gdje nas nitko ne uznemirava, Osim Anne koja mora znati što sam i kada točno jela, ali ona je druga priča. I naravno, tvoje obožavateljice koje mi prijete smrću prosječno svaka 2-3 dana jer je sada sigurno da me nećeš ostaviti svakog trena pa one nemaju šanse kod tebe. Da je normalna situacija, bila bih prilično sretna zbog naše bebe. Ovako se bojim...jako. Kety mi je već milijun puta rekla da ću sigurno biti dobra majka i da će dijete imati sve što mu je potrebno za više nego dobar život i da će nam ona i Bill pomoći kada god bude potrebno, ali ja ne prestajem sumnjati u sebe... Možda je to normalno.
Mobitel je zazvonio. Katharina. "Sekoooooo, dolazim tebi i nećaku za 2 min! Et, samo da se javim", prekinula je prije nego što sam uopće shvatila šta je rekla. Upala mi je u stan poput uragana, očito presretna. "Wow, šta je bilo da ti sva sjajiš?" Nacerila se i iz torbe izvukla dekicu. Malu svjetloljubičastu dekicu s leptirićima. "Da mi nećak bude sigurno umotan!" još se više nacerila, a potom počela izvlačiti hrpetinu stvari, igračaka i sl. "Ajme, dijete će mi imati krizu identiteta. Tj. spola!" rekla sam. "To uopće nije istina! Znaš i sama da sam se ja kao mala uvijek igrala kamionima i ispala sam normalna." "Pa baš zato se i brinem, nisi ti baš nor..." "Šuti glupačo!!!" Tako smo se malo prepirale i svađale i smijale, a mali Max se počeo jako ritati po stomaku. Nisam znala sviđa li mu se to ili ne, pa smo se za svaki slučaj primirile i slušale klasičnu glazbu jer to pozitivno djeluje na djetetov razvoj. Nakon nekog vremena smo pokupile sve što je Kety donijela i odnijele u dječju sobu. Sobu sam sama izdekorirala kao i cijeli stan i bila sam vrlo zadovoljna. Uvijek me boravak u njoj, punoj svjetlosti i obojanoj nježnim tonovima plave, nekako smirivao. Dok je Kety stajala kraj prazne kolijevke praveći se da uspavljuje nevidljivo dijete, ja sam brzo strpala dekicu koju je donijela u ormar, ne namjeravajući je više izvaditi. Kety je bila daleko uzbuđenija od mene zbog bebe. Ona je jednostavno presretna. Ja volim svoje dijete, naravno, i jedva ga čekam primiti u naručje i nikada ga ne bih mogla ostaviti onako kako je mene i Kety ostavila naša mama. Ali bojim se kako će to dijete prihvatiti mene i hoću li od njega uspjeti napraviti dobu osobu. I najviše se bojim... da će me Tom ostaviti i da ću ga morati odgajati sama.
dee
XXIII. (B)
Zapalila sam cigaretu gotovo nečujnim pokretom. Bill nije rekao ni riječi, buljio je, kao i ja, u prazno. Bilo je potpuno glupo pretvarati se da ne čujemo razgovor koji se već neko vrijeme odvijao nekoliko metara iznad nas. Buka je ionako parala zidove. Udahnula sam dim razmišljajući kako će sljedećih nekoliko sati odrediti život njima, nama i svima u blizini. Osjećala sam Dianin očaj kada je izrekla rečenicu koje se bojala. Bila sam sigurna da je i Bill osjetio kako je Tom ustuknuo, nesposoban za racionalno razmišljanje. "Nećeš ubiti naše dijete!" Tomov glas je odjeknuo. Na trenutak je bila tišina. Iako nisam bila pokraj nje, osjećala sam trešnju Deeinog tijela. "A šta mu mogu pružiti?" pitala je nimalo bojažljivo, već...prkosno. "Šta mu možeš pružiti? Dobro, kakve su to gluposti? Možda, život?! I to dobar život! Znaš da novaca imam, znaš da te volim više od ičega, ne shvaćam gdje je problem! Rano je i neplanirano, ali šta sad?! Najbolje stvari se tako dogode! Pobogu, Diana, šta te spopalo?!" "TI! Ti i tvoje ponašanje! Nikad ti se nisam trebala vratiti! Eto, u tome je problem! Što sam slaba na tebe! Da ti se nisam vratila, jednostavno bih mirno pobacila i gotovo! Imam 16,5 godina. I trudna sam s dečkom koji me niti voli, niti poštuje", zvučala je popilično mirno, iako se osjećala potpuno drugačije. "O čemu ti pričaš?! JA DA TE NE VOLIM?! Šta je tebi?" "Ne, ne voliš me. Dosta mi je veze u kojoj se ja stalno moram bojati hoćeš li me prevariti svaku noć koju nisi kod mene. Dosta mi je tvojih ispričavanja i dosta mi je čitanja u novinama o curama s kojima si bio! Da me voliš, to se ne bi događalo"; sad je plakala. "Nije problem u meni, Diana. Ti mi ne vjeruješ, eto...u tome je problem. Jer te nisam nikada prevario! Niti pomislio na to! A zaboravljaš da novinari moraju i zaraditi na balavicama koje kupuju sve što piše o mogućoj krizi u našoj vezi. Ne budi iracionalna, ne pravi se glupa i ne optužuj mene za sve jer mi je toga, blago rečeno, dosta. U pm!" čuo se udar o drvo. "Dobro! Dobro! U redu!! Ja sam za sve kriva! Dobro! Onda ne moraš ni biti sa mnom! Idi svojim kurvicama! Bježi! A ja ću pobaciti i nastaviti sa životom kakav je bio prije nego što sam te upoznala!" "Ne dam ti da pobaciš, jebeno se smiri! U k*rac više!" "Ne deri se na mene! Odlazi od mene! Ovo je MOJE dijete i JA ću odlučiti što ću s njim!" "To je jednako moje dijete!" "Ne, nije! Nećeš ga ti nositi u sebi 9 mjeseci i nećeš ga ti roditi! I šta će biti kad me ostaviš? A to je samo pitanje vremena! Ja ću ostati s njim! Ja! Samo ja i beba! Ne želim joj tako nesiguran život!" Isuse Bože dragi, nikad te ne bih ostavio! Šta te spopalo, daj se smiri više i saslušaj me!" "Šta da saslušam? Znam da me ne voliš i da ne želiš ovo dijete i da lažeš i da stalno lažeš i da si sa mnom da bi se prikazao kao dobar tip javnosti! I da me varaš! Mrzim te! Mrzim te jer si mi uništio život!" čuli su se udari. Počela je bacati stvari na njega. Nikada se nije ponašala toliko nerazumno. Bill me pogledao zbunjeno. Htio je otići gore i probati pomoći.
Ugasila sam cigaretu i probala razaznati mješavinu Deeina i Tomovog glasa. Dee nije prestajala vrištiti, ali Tom ju je zagrlio. Udarala ga je , ali on ju nije prestajao grliti. Osjetila sam to kao da sam i sama bila tamo. Uzela sam Billovu ruku i izašla s njim iz kuće. Ovo je njihova bitka. Ovdje mi nemamo utjecaja. Stisla sam se uz njega dok mi je suza klizala niz desni obraz. Lagano me poljubio u kosu.
Kety
XXIII. (A)
Ušla sam u sobu, spremna sve priznati Kety. Ležala je u fetus položaju na krevetu sasvim praznih očiju i buljila u neku točku. "Ej, šta je tebi?" pitala sam šokirana. Trebalo je vremena da odgovori. "Ostavit ću Billa", rekla je i rukom pokazala prema stolu na kojem je stajalo pismo. "Ha?!" "Ne mogu više, Dee. Stvarno ne mogu. Znaš i sama kakva je situacija". "Ne mogu vjerovati! Jesi ti normalna?!" počela sam se derati. "Kako možeš biti tako sebična? Voliš ga i on tebe, a ti samo dramatiziraš bezveze! Pomiri se s tim da je slavan i gotovo! Progutaj!!" "Ne mogu. Ne mogu više. Sve sam mu objasnila u pismu", rekla je potpuno nemoćno. "U pismu?! Prekidaš s njim pismom? Šta misliš da tebi netko to napravi! Kad misliš da ti je veza ozbiljnija, netko ti napiše PISMO u kojem te ostavlja!! To je tako odurno i nisko i ne mogu vjerovati da to radiš i njemu. A i meni!" histerizirala sam. Podigla se u sjedeći položaj, zagrlila svoja koljena i šutjela. Krenula sam uzeti pismo. Prije no što sam se snašla, Kety ga je stavila na sigurno. "Jesi ti normalna? Ti si mi sestra! Mislila sam da ćeš od svih ljudi barem TI razumjeti!" sad je i ona vrištila. "Razumjeti šta? Šta trebam razumjeti?! Da si sebična balavica?!" "Ti nemaš pravo sumnjati u moje odluke! Ja sama upravljam svojim životom!" "Radiš najveću glupost ikada! On te toliko voli, a ti sve odbacuješ! Znaš li koliko ti znači imati tako nekog pokraj sebe? Nekog na koga ćeš se uvijek moći osloniti?! Šta ti misliš? Da će on tebe čekati? Jer neće! Nitko normalan i ne bi!!" "Zašto to tebe toliko muči, Diana?! U normalnoj situaciji bi racionalno pričala sa mnom. Ne bi se derala bez razloga", rekla je i molećivo me pogledala. "E, pa ovo nije normalna situacija!" "Pa dobro. Nije sasvim, ali nije ni tako komplicirano", blijedo me gledala. "E, pa... puno toga se promjenilo i zakompliciralo", rekla sam otežući. "Šta? Šta se promjenilo? Znam da ja nisam.." govorila je mirno. "Promjenilo se to što prije nisam bila...trudna", zadnje riječi bile su šapat. Rašila je oči i otvorila usta. "Molim? O čemu ti to?" bila je totalno zbunjena. "Trudna sam. I ne dam ti da prekineš s njim. Ne bezveze ", rekla sam i sjela konačno shvaćajući težinu situacije. "Šta? Molim? Kako? Pa mislila sam da ste vi pametni!" sad je bila totalno šokirana. "Pa...nekoliko puta nismo bili, a s obzirom na sve događaje u protekla dva mjeseca, kontracepcija mi je bila zadnja na pameti", i sama sam shvatila koliko sam glupo zvučala.. "Koliko dugo znaš? Jel 100%? U kojem si tjednu? Jel Tom zna?" počela je nabrajati. "Znam od nesreće. Znači, nekoliko dana. I sto posto sam sigurna, rekli su mi u bolnici kad su me pregledavali. Mislili su da sam možda lošije jer sam anemična. Ili nešto slično Ne znam, uglavnom. U sedmom sam tjednu. Tom ne zna, ali saznat će. Mora. Valjda", nesuvislo sam pričala. "A zašto meni nisi rekla?" ljutila se. "Ne znam..bojala sam se da, ako to kažem naglas, da će postati stvarno. Nadala sam se da nije istina", počela sam plakati. Zagrlila me. "Bit će sve u redu. Nije to toliko strašno", rekla je. "A ne nije? Postat ću mama sa 17 godina!" "Ali, ti voliš Toma. Uranili ste malo puno, ali šta sad?" "Nije stvar u tome volim li ga ili ne. Jednostavno nisam spremna biti mama. Nisam!" "Želiš li pobaciti ili..." gledala me nekako...čudno. "Ne znam. Ne mogu to sama", jecala sam. "Ej, pa nisi sama. Mene ćeš uvijek imati. A Tom? Moraš rmu reći Odmah", rekla je i pružila mi mobitel. "Kety, ne mogu. Ne mogu. Ne još", sad sam stvarno plakala. Zagrlila me. "Moraš. On mora znati. Morate to riješiti hitno.". Znala sam da je u pravu. Skupljala sam snagu neko vrijeme, a onda ga nazvala. Javio mi se posve sretan "Ej...moramo pričati. Hitno...jel možeš nekako doći do mene?" tiho sam progovorila. "Jel to zbog onih slika s nekom curom? Dee, ja..." "Super. Znači, moramo o 2 stvari pričati", hladno sam ugasila mobitel
dee
XXII. (B)
Sjedila sam na krevetu u svojoj sobi, grizla nokte i slušala Bullet for My Valentine. Bilo mi je svega dosta. Ustala sam, sjela za stol, uzela papir i olovku i počela. Nakon 2h stvari u sobi su bile razbacane, moje psihičko stanje...neopisivo.
Ali, u crvenoj kuverti, na stolu je uredno stajalo pismo. Zamišljala sam kako će ga Bill pronaći, otvoriti i početi čitati.
Ne mogu. Nisam pjesnik, niti znam pisati da bih ti točno opisala što mi se vrti glavom. Zato ću ti citirati jednu priču.
Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli. Jednoga dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jace zakučalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete, i putovale su nebom u potpunome skladu. Ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu. No tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! I žena je osjetila strah. Strah da to nikada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti. Osjetila se osamljenom. I pomislila: Napravit cu klopku. Sljedeći put kada se ptica pojavi, više neće moći otići. Ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci. Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicima koje su govorile:"Pa ti imaš sve!" No, došlo je do neobične promjene: kako je imala pticu i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. A ptica, koja nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svoga života, počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna - i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku. Jednoga lijepoga dana ptica je uginula. Zena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je prvi put vidjela kako zadovoljno leti među oblacima. Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo. Bez ptice, i njezin je život izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata. "Zašto si došla?" upita je zena. "Da bi ti mogla ponovno s pticom letjeti nebom", odgovorila je smrt. "Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je jos više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovo pronašla. " (P.COELHO, 11 minuta)
Shvaćaš li poantu? Ti si ta ptica. Ti si istinski sretan jedino kada pjevaš. Kada si na pozornici i stvaraš glazbu. Tada si ti TI. A ja te gušim jer ja ne mogu. Koliko god te voljela, a to je nevjerojatno puno, ne mogu biti sretna kada se konstantno osjećam poput lovine. Nemam svoje slobode. Sretna sam jedino kada spavamo kod tebe i sami smo. I vanjski svijet ne postoji. I..oprosti što je sve zamrljano, ali ne mogu prestati plakati i ruke mi se tresu, ne želim te varati. Ne želim se praviti da je sve okej kad nije. Ti živiš svoj san i tko sam ja da te spriječim? Tko sam ja da se zbog mene odrekneš nečeg toliko važnog? A znam da vidiš da sam nesretna i znam da, ako se to nastavi, da bi prekinuo s bendom. A to si ja ne bi oprostila. Žao mi je, ali moraš shvatiti da tvoj san mene guši i da ja sada nisam spremna za ovu vezu. To ne znači da nekad neću biti jer znam da smo si suđeni. Osjećam to. Ali ne sada. Nikako ne sada. Ovo nije vrijeme za nas. Vidimo se..u nekom drugom svjetu, u nekom novom cirkusu.
<3 Katharina
Na krevetu sam se sklupčala poput malog djeteta i počela plakati jer, koliko god da mi je potrebno, toliko je i teško.
Kety
XXII. (A)
Vani, iako su bili rani jutarnji sati, uopće nije bilo mračno. Svijeće. Gomila svijeća u rukama nenormalnog broja ljudi, koji su bili začuđujuće tihi. Svake sekunde bljesnulo je nekoliko fotoaparata. Očito su se novinari željeli dokopati što bolje snimke nove tragedije. Kety je šokirano buljila u poveći "oltar" ispunjen Billovim i Tomovim slikama i okružen gomilom svijeća. Ni jedna ni druga nije skužila kako buka postaje sve veća. Tek nakon 5 minuta shvatile smo da su nas očito opazili jer je buka postala nepodnošljiva, a svi su gledali u naš prozor i nešto dovikivali. Nekako sam odvukla zamrznutu Kety do kreveta, a onda smo obadvije počele plakati. Nakon ni sama ne znam koliko, pozdravila sam Kety i otišla do Billa jer je on već vjerojatno bio izvan sebe od brige. Kad sam mu rekla da smije ući, samo je zahvalno klimnuo glavom i ušao, a ja sam otišla do sestara kako bih saznala gdje je Tom jer ga uopće nisam vidjela, a nisam imala pojma u kakvom je stanju. Samo sam znala da fizički, osim slomljenih prstiju, nema većih ozljeda, ali kakvo mu je psihičko stanje..e, toga sam se bojala. Dvadesetak minuta sam zujila okolo i pokušavala pronaći bilo koga tko bi mi mogao pomoći. Svi su bili prilično neljubazni, vjerojatno zbog svih novinara, a nisam htjela smetati Billu i Kety. Konačno sam spazila jednog od tjelohranitelja. Njega sam znala samo iz viđenja, pošto je obično samo uskakao kad je bilo nekih problema. Uzrujano je pričao na mobitel.Tiho sam došla i planirala objasniti cijelu situaciju, ali me on, na moje veliko iznenađenje, samo pustio. Zahvalno sam ga pogledala, a potom, strahujući, ušla u bolničku sobu. Sve je bilo puno medvjedića, slonića i ostalih plišanih čuda, između kojih su se izmjenjivale hrpetine pisama. Između svoga toga ležao je Tom i očajno gledao u prozor. "Ej!" samo sam tiho rekla. "Ej i tebi!" rekao je i blago se nasmiješio. Poljubila sam ga. Neko vrijeme je vladala neugodna tišina. On je samo buljio u prazno, a ja sam čučnula pokraj kreveta. "Izbaci to van", konačno sam rekla. Zbunjeno me pogledao. "Znam da si ljut, da si frustriran, da si tužan, da si zabrinut, da si očajan...Znam. Izbaci to van jer nema smisla sve držati u sebi. Samo ćeš sebe uništiti. Pričaj! Ove sekunde!" završila sam zapovjedničkim tonom. "Ma ok sam", bezvoljno je rekao. "Ok si? Nisi ok, Tome. Znam te bolje no što misliš", rekla sam. Nježno me pogledao i podigao se da me poljubi. "Ok. Nisam ok. Ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Radije bih imao potres mozga, frakturu lubanje ili bilo šta drugo, nego slomljene prste. A svi mi kažu da je to ok. Da je moglo puno gore. E, pa meni nije! Tko zna hoće li mi sve zarasti kako treba?! Tko zna hoću li moći napredovati kao gitarist jer ovo što sad radim nije ništa. Ja hoću na puno viši nivo, a sad, zbog nekih kretena, koji ne gledaju semafor, mogu sve to izgubiti!! Da ne spominjem da sam tebe mogao izgubiti, ali to bi stvarno bilo više nego što mou podnijeti!! I sad bih trebao optimistično izaći pred javnost, reći da ništa od turneje, ali da ću se vratiti bolji no ikada! Kako to mogu reći kad ni sam u to ne vjerujem?!" završio je i ogorčeno pogledao u drugu stranu. "Ne moraš lagati. Nitko to ne očekuje od tebe", samo sam rekla i počela se igrati s njegovim dreadovima. Nasmijao se. Prvi put danas. Neko vrijeme smo uživali u tišini jer je on izgledao puno manje zabrinut sada kada je sve izbacio van, a onda je meni zvonio mobitel. "Prijevoz dolazi za 20 min. Budi pred stražnjim izlazom", rekao je jedan od tjelohranitelja. Više ih stvarno nisam mogla popamtiti. Neko vrijeme smo se svađali jer ja nisam htjela otići, ali Bill je morao čekati Simone, a Kety i Tom su još neku papirologiju trebali srediti. Pozdravila sam se s Tomom i Kety, pokupila svoje stvari i izašla na sražnji izlaz. Očito sam bila prebrza jer nije bilo nikog. Nakon minutu, taman kad sam čula da neka masa ljudi dolazi, tjelohranitelji su došli, derali se na mene što sam sama izašla, a potom ušutjeli i zajedno sa mnom čekali auto, koji je već trebao stići. Auto je dolazio, a oko njega je bila hrpetina ljudi koji su udarali po njemu. Ni sama ne znam što se dogogodilo, ali osjetila sam čupanje, udaranje, ruke tjelohranitelja, uzvike "kurvo! kučko! droljo!" , a onda sam bila u autu s dva tjeloranitelja potpuno izvan sebe i pod šokom jer nisam mogla vjerovati. Fanovi su me napali.
dee
